The religious paintings of William Congdon and the problem of religious art in modernism

Abstract

This paper presents a review of William Congdon’s religious paintings. The critical analysis takes into consideration the theory of several authors. Jacques Maritain’s comments on Congdon’s religious work are especially clarifying. He explains the difference between contemplative art, sacred art and religious art. Such ordering complements both the idea of contemplation in the Western artistic tradition and the notion of the artist as a kind of visionary, as a medium, that we find, for example, in Baudelaire. Two primary features of religious art stand out as a result of this analysis. Firstly, the concept of transparency, which regards the mediating character of the work, and secondly, the primacy of reception, regarding the function of the work in a religious context. In the final section the relevance of these notes on Congdon’s work is examined. This demands further study, not only of the works conceived as objects, but of the creative process, on the one hand, and of its critical fortune, on the other.

William Congdon (Providence, 1912. - Milano, 1998.) bio je uspješan akcijski slikar ranog razdoblja Njujorške škole. Tijekom 1940. i 1950. godina dijelio je trgovca i iskustvo sa slikarima poput Jacksona Pollocka i Clifforda Stilla. Pregled njegova rada, ali i rada drugih umjetnika, poput njegova bliskog prijatelja Richarda Pousette-Darta, dio je recentne reinterpretacije povijesti Njujorške škole. Godine 1961. izdana je Congdonova knjiga In My Disc of Gold, s predgovorima Jacquesa Maritaina i Thomasa Mertona, u kojoj se autor, tada netom pokršten katolik, predstavlja kao kršćanski umjetnik i slikar sakralnih tema. Ova publikacija označuje početak duge faze njegova slikarstva koja se s umjetničkog stajališta smatrala neuspjehom. Ona se smješta između dvaju uspješnih razdoblja njegova stvaralaštva: prvoga, od 1948. do 1959., obilježenog snažnom egzistencijalnom krizom, te posljednjega, od 1979. do 1998., kada doseže dirljivu lirsku apstrakciju, u skladu sa svojim osobnim razvojem. Dvadeset godina (1959.-1979.) koje je Congdon posvetio „religijskoj“ umjetnosti bilo je plodno u slikarstvu i tekstovima (pisma, članci, predavanja itd.) i predstavlja svjedočanstvo njegova herkulovskog nastojanja da istraži sve mogućnosti suvremene religijske ikonografije. Poteškoće s kojima se Congdon susreo imale su, između ostalog, veze s neprikladnosti ekspresionističkog umjetničkoga iskustva, što je proizvod romantičarske tradicije, i zahtjevima religijske ikonografije i sakralnoga slikarstva. Ovaj članak osvrće se na Congdonovu poetiku tijekom toga razdoblja. Komentari Jacquesa Maritaina na Congdonov religijski opus pojašnjavaju mnoge stvari, između ostalog razliku između kontemplativne umjetnosti, svete umjetnosti i religijske umjetnosti. Takav poredak upotpunjuje Congdonovu ideju umjetnika kao svojevrsnog vizionara, posrednika, a koju pronalazi, primjerice, u Baudelaireu. Dvije glavne značajke religijske umjetnosti ističu se kao rezultat ove analize. Prva jest koncept transparentnosti, što se odnosi na posredujući karakter djela, a druga je važnost recepcije, što se odnosi na funkciju djela u sakralnom kontekstu. U posljednjem odjeljku istražuje se značaj navedenih misli o Congdonovu radu. Ovaj doprinos završava prijedlogom hipoteze prema kojoj pitanja koja proizlaze iz Congdonova pokušaja da se razvije kao „slikar u Crkvi“ potencijalno određuju problem koji nadilazi njegov rad i mogao bi se proširiti na opći prikaz razvoja i statusa „religijske“ umjetnosti u doba modernizma.